Grad kao što je Sandanski pravo je blago za pušače i sve koji imaju bilo kakvih problema s disajnim organima; službeno je ovo najbolji prirodni sanatorij za liječenje i oporavak od takvih bolešćica. Plus na sve je to što na području Sandanskog postoji više od 80 mineralnih izvora: temperature vode između 42 i 81 stupanj Celzija, klima takva da se tijekom cijele godine može kupati na otvorenom, a kemijska svojstva vode, uz nisku mineralizaciju, gotovo pa savršena.

Ja sam već dugo godina žešći pušač, ali nemam baš nikakvih problema s disanjem, to kažem kako neko ne bi pomislio da sam u Sandanskom zbog onog iz uvoda. Mineralne vode, a ima ih i usred grada, neizravan su povod: one su, naime, u dobroj mjeri bile razlogom da su se prva ljudska naselja ovdje pojavila još krajem 13. stoljeća prije Krista. Ostalo je, vidjet ću kasnije, ponešto tragova i iz tog razdoblja, ali je mene ovamo dovelo ono što su iza sebe ostavili Tračani iz plemena Medi i, posebno, Rimljani.

Mineralne vode i njihova ljekovitost bile su povod i da Slaveni, u čast narodnih liječnika, svetih Kuzme i Damjana, naselje nazovu Sveti Vrač. Stoljećima se zvalo tako, a onda je 1947. godine preimenovano po poznatom revolucionaru Janetu Sandanskom, o kojem sam nešto više već rekao u putopisu iz sela Rupite.

Danas Sandanski ima nešto više od 40.000 stanovnika, jednu široku pješačko-biciklističku aveniju sa stotinama prodavaonica svega i svačega, puno fontana i, kao svako pravo banjsko mjesto, desetke manjih i većih hotela. Avenijom ću, gotovo ni ne upotrijebivši foto-aparat, proći samo kako bih stigao do prvog meni zanimljivog odredišta, a to su ostaci grada i crkve, i to episkopalne, iz 4. stoljeća, smješteni u samom središtu grada. Tri su cjeline, nekad bile jedno, a nastale izgradnjom modernog naselja: ostaci grada, crkva i ono oko nje te arheološki muzej; jedino što ne znam je kud bih prije.

M.J. | Bljesak.info / I ovakvi nalazi stoje na otvorenom

Dio na otvorenom je, iako skraćen okolnim zgradama, i dalje velik. Ulaz je, metalna vratašca, zaključan, ali začas uviđam da je to valjda uvijek tako pa se čak i djeca prebace preko ograde kad se žele poigrati usred povijesti. Ovdje se na antiku naslonilo rano kršćanstvo, o čemu govore ostaci crkve iz tog doba, a uz nju su atrij, pomoćne prostorije za obavljanje drugih vjerskih obreda i dio biskupske rezidencije. Radi se ustvari o trobrodnoj bazilici s vestibulom, a lađe su razdvajali mramorni stupovi s jonskim kapitelima, s tim da je oltar od lađa bio, što je u to doba čest slučaj, odvojen ogradom. Bazilika je podignuta nekad sredinom 4. stoljeća, kasnije su je uništili Goti pa je opet obnovljena. Vidljivi su i ostaci glavne gradske ulice, formirane od masivnih granitnih blokova, s odvodnim kanalima i kolonadom od povezanih lukova. Bogato ukrašene kamene plastike, čak i s likovima i natpisima, na sve strane, bunar, komadi crijepa, ima ih i s pečatom radionice, a po potpornim zidovima, jer stambene zgrade „vise“ iznad kompleksa, naredani mali mozaici, očito radovi polaznika nekog tečaja.

Drugdje bi od ovakvog mjesta napravili atrakciju i sad bi ostacima nekadašnjeg grada, umjesto mene i nekoliko djece, povazdan lazali desetci zaljubljenika u antiku. Zašto nije tako, vidjet ću kad odem na preostala dva mjesta, a prvo je Arheološki muzej.

Jest, desi mi se da, nakon što obiđem ovakva mjesta, ni ne uđem u muzej – šta ću tamo kad je i ono na otvorenom itekako muzej! Ovdje ipak ulazim, ne što me mame četvorica rimskih majstora za ceste, iza stakla, eno, sklapaju kolovoz, već što vidjeh da je osnovan još 1936., kad su se ovdje prvi put okupili onodobni arheološki autoriteti. Bude, dakle, i toga da na sličnim mjestima naprave muzej u kojem nema ničega čega nema i vani, sve po onoj „ku'će Mujo već gdje i ostali Turci“: kad već svi imaju muzej, hajd'mo i mi nešto sklepat'!

Ovdje je druga priča. Kao i drugdje, sve je sortirano po povijesnim razdobljima, bezbroj sitnih nalaza kakvih nema tamo odakle dođoh, a zbirke uključuju i okolna nalazišta, primjerice pretpovijesna u obližnjim selima Kovačevo i Damjanica, kao i kasnobrončanu nekropolu ovdje negdje, u Sandanskom. U antičkom dijelu doslovno ostajem bez riječi, budući da je muzej smješten „in situ“, tj. na licu mjesta, na bazilici, što i nije previše čest slučaj. Uglavnom mozaike nije trebalo nikud micati, i zidovi i stupovi su tu gdje su bili, a izloženi su – ne volim prenatrpane muzejske postavke – samo najreprezentativniji primjerci nalaza. Čega sve ima u depoima, dabogda da do kraja znaju i oni što su ovdje, u muzeju, proveli čitav radni vijek. Mislim, zalaziti sad u opis eksponata nikako se ne bi isplatilo, naprosto bi se otišlo predaleko. Posljednje što detaljno zagledam je maketa episkopskog kompleksa s bazilikom, a on mi je sljedeći na redu za obilazak.

M.J. | Bljesak.info / Mozaici u Arheološkom muzeju

E sad, drugdje je, čast izuzetcima, maketa jedini pravi način da se pojmi neka građevina, a ovdje je drugačije – monumentalna episkopska bazilika iza stare gradske vijećnice je sačuvana, a ono što je bilo uništeno obnovljeno je. Unutra čitavi pregradni zidovi lađa s nizovima korintskih stupova što tvore lukove, mozaika na desetke četvornih metara, čitave prostorije popođene su tako, freske u fragmentima su priča za sebe, a prostorija je puno, budući da su sačuvani i krstionica, atrij s kolonadom te mnoge druge čija se namjena tek utvrđuje. Općenito je unutarnja arhitektura takva da ju je teško korektno opisati. Biskup Ivan – vidjeh u muzeju natpis s njegovim imenom i titulom – baš je, izgleda po svemu, imao keša, makar se može pretpostaviti da je sve građeno sukcesivno, ko zna koliko dugo.

Trobrodna episkopska iliti biskupska bazilika podignuta je krajem 5. ili početkom 6. stoljeća, što govori o općem gospodarskom procvatu grada u to doba. U vanjskom dvorištu su danas, između naoko nemarno razbacanih stupova, naredane stolice, priprema se večernji koncert, a glazbenici, tehničari i ko zna ko sve jurcaju okolo, isprobavajući akustiku i boje zvuka. Otkopani dio bazilikalnog kompleksa, dostupan posjetiteljima, omeđen je trakama, dalje se smije samo koliko se može dobaciti pogledom. U trenu shvaćam: pa ovdje se svi ovi s akreditacijama, a i ja imam nekakvu, ionako ne poznaju svi međusobno, mogao bih ja to iskoristiti da se nekako ubacim i u onaj zabranjeni dio!

Rečeno – učinjeno! Oko miks-pulta se taman razvila čitava rasprava, jedni pomjeraju zvučne kutije, drugi se ne slažu, treći se izmiču da bolje čuju, što koristim da strugnem iza kuta bazilike, provučem se ispod granične trake i ušetam… Uh, u svijet koji dosad nikad ovako izbliza nisam vidio! Tek sad shvaćam koliko znoja treba proliti da bi se jedno ovakvo mjesto, ma i jedna prostorija u njemu, otkopalo, očistilo, konzerviralo i pripremilo za posjete! Ruševine su, naime, gdjegdje visoke po nekoliko metara, doslovno zatrpane urušenim materijalom zidova, pregrada, namještaja i svega ostalog što se u pojedinoj prostoriji nalazilo, a svaki kamenčić mora se ukloniti ručno, pazeći pritom da ne ode na onu gomilu kakva se vidi pored svakog arheološkog nalazišta na kome se radi, gomilu „sterilnog“ kamenja bez ijednog zareza. Usto je gomila stvrdnuta, spekla, ipak tako stoji nekih 1500 godina, a arheolozi se moraju pripaziti i obrušavanja, zbog čeg su ovdje preventivno napravili svodove, pregradili ih i poduprli gredama.

M.J. | Bljesak.info / Detalj iz episkopske bazilike

Zalazim i u dio u kome je krstionica, zasad također nedostupan posjetiteljima, ali će to, sudeći po fazi do koje je stiglo uređenje bunara, uskoro biti, a slično je i s jednom od pokrajnjih prostorija u kojoj je iz prašine izronio mramorni oltar, to, doduše, samo pretpostavljam, s križevima na užim stranicama. Sad sam od onih vani „zaštićen“, arheologa danas nema, pa baš-baš na miru mogu pogledati puno, puno detalja poput tek izvađenih i još neotprašenih amfora, neke čak tek stidljivo izviruju iz gomile šuta, te po nekoliko metara visokih zemljano-pješčanih slojeva sastruganih arheološkim špahtlama. Mora da je moćan osjećaj kad metlicom skloniš prašinu s nečega što je nekom bio život, a od ljudskog oka je bilo sakriveno milenij i pol!

Potroših tako, u ilegalnom obilasku, jedan satak vremena pa se vratih među sve one svirače, tonce i one što stalno nekud razvlače kabele. Niko ništa nije primijetio, a valjda se nadležni ne naljute kad/ako ovo pročitaju, ništa nisam ni pipnuo, samo snimao. Koliko god da sam se nagledao, ne mogu ne baciti pogled i na vanjske dijelove kompleksa u kojim istraživanja još traju, stup i pol je proteklih dana ugledao sunce, kapiteli muklo šute iznenađeni danjskim svjetlom..

Rekoh da sam prolazeći središnjom ulicom jedva upalio foto-aparat, a isto je i kad izađem iz episkopalnog kompleksa. Možda bi fotografija bilo više, ali mi mnogi detalj sad, nakon viđenja bazilike i onog oko nje, izgleda beznačajan i nevrijedan. Ne svraćam ni u turistički ured, šta da ih pitam nakon svega?! Ali hajde, da ne ispadne da sam se pohasio, nabrojit ću i ostalo zanimljivo ili barem djelić svega. Nema, recimo, smisla zaobići bistu čovjeka po kome je grad nazvan, Janeta Sandanskog, kao ni onu, pogotovo što je riječ o bareljefu, umjetnika i karikaturista Radoja Gerdova, postavljenu ispred Doma kulture. Ni stepenice koje vode do ulaza u dom, na svakoj je, naime, ispisana po jedna gnoma nekog od najvećih svjetskih umova tipa Seneke, Platona ili La Fontainea. Blizu je i bista Dimitra Kazakova, svjetski poznatog slikara s izložbama od New Yorka, preko Madrida ili Moskve, pa do Tokija; zaslužio ju je radeći jedno vrijeme ovdje, u Sandanskom. U reljefu je, pak, izvedena bista nekog koga jesam „viđao“ po Bugarskoj, ali je na postamentu samo za mene nečitljiv potpis; tek naknadno, kad budem daleko od spomenika, sjetit ću se – Vasil Levski! Blizu hotela „Sveti Vrač“, nekad jedne od rezidencija bugarskog „Tita“ Todora Živkova, uz vinski bar, bista pjesnika Krste Hadžiivanova. I partizana, koji je to postao s jedva 14 godina, a kasnije oponenta komunističkom režimu, zbog čega mu je većina knjiga objavljena tek nakon smrti. Ispod hotela prostrani park, skulptura, onih umjetničkih, bezimenih, popriličan broj, i fontana i česmi, naravno nestandardnih, a i poneka – tako to zovu, ma što to značilo – apsolutno suvišna umjetnička instalacija.

M.J. | Bljesak.info / U neistraženom dijelu bazilikalnog kompleksa

Kad bi se sva bronca sa spomenutih i nespomenutih spomenika istopila i spojila u jednu grudvu, teško da bi bila dostatna i samo za glavu najvećeg spomenika u gradu. Radi se o spomeniku Spartaku, znamenitom tračkom gladijatoru i vođi robovskog ustanka protiv Rimljana, podignutom u Sandanskom zbog narodne predaje koja kazuje da je, 111. godine prije Krista, rođen negdje u ovom kraju. Budući da je pripadao plemenu Medi, koje je nastanjivalo ovaj dio Trakije, čak je gospođa mu supruga bila plemenska proročica, gradski oci Sandanskog odlučili su „posvojiti“ Spartaka.

Spomenik je postavljen na zaravnici brda iznad glavnog ulaz u grad i gotovo je nemoguće ne vidjeti ga. U pozi koja kazuje nešto kao „Ma ko nam šta može, ima da ih zgazimo!“, koju, međutim, ne prati optimizam u pogledu, Spartak stoji na ogromnom mramornom postamentu dok se iza njegovih leđa u pijesku igraju dječica iz obližnjih stambenih zgrada.

Otkako su još Plutarh i Apijan, pišući povijest njegove borbe protiv rimskih kohorti, proslavili Spartaka, sve do danas je ostao ideal slobodoljubive borbe. Nije to pokvario ni poznati ishod odsudne bitke u kojoj je Spartak poražen i ubijen, kao i oko 55.000 njegovih sljedbenika, dok je oko 6.000 zarobljenih razapeto duž ceste Via Appia što je vodila ka Rimu. U to ime su se brojni umjetnici dohvatili Spartaka, čovjek bi, koliko je prisutan u mnogim sferama života, pomislio da je svoju borbu vodio ne prije 2000 godina već „prekjučer“. Ni političari nisu bježali od njegovih ideala, naročito vođe potlačenih naroda ili političkih skupina, čak ga je i Karl Marx uzdizao na pijedestal antičke povijesti pa je komunistički ustanak 1919. u Njemačkoj poznat kao Spartakistički ustanak, a preteča njemačke Komunističke partije prvotno je bila znana kao Spartakistička liga.

M.J. | Bljesak.info / Spartak bdije nad gradom

Nogometni stadion u Sandanskom zove se po njemu i samo je jedan od tako imenovanih, a još je više sportskih klubova, od našeg nekadašnjeg prvoligaša, „Spartaka“ iz Subotice pa do onog iz Moskve. Za sve nas iz bivše države trebao bi biti zanimljiv podatak da je Spartakov lik u jednom američkom filmu utjelovio Goran Višnjić.

Da ne zaboravim: nije Spartakov spomenik jedino što krasi brdo, radi se o čitavom kompleksu, koji završava slavolukom u dnu, blizu ceste. Između je, uz šetnice, naredano svakojakih spomeničića, uglavnom nevezanih za Spartaka, kao i ormarić iz koga se može pozajmiti knjiga. Ja izabrah knjižicu pjesama Ivana Vazova pa sjedoh na klupu u sjeni Spartakova kipa, odmoriti, zapaliti jednu i prvi put u životu pročitati pjesmu na bugarskom jeziku.

Тъгите на България

На теб, Българио свещенна,
покланям песни си сега.
На твойте рани, кръв безценна,
на твойта жалост и тъга,
на твойте сълзи и въздишки,
на твойте страсти и тегло
и на венеца мъченишки,
кой грей на твоето чело. (...)

Ili, ako se malo poigram prevoditelja, u mom (skromnom) prepjevu:

Tuge Bugarske

Tebi, Bugarska sveta,
darujem pjesme sada.
Tvojim ranama, krvi neprocjenjivoj,
tvojoj žalosti i tuzi,
tvojim suzama i uzdasima,
tvojim strastima i tegobi
i kruni mučeničkoj,
što grije tvoje čelo. (…)